Izaija 57 BKJ
1. Pravednik propada, a nitko to ne uzima k srcu; i milosrdni su ljudi maknuti, to nitko ne razmatra da je pravednik maknut od zla koje dolazi.
2. On će ući u mir. Počivat će u posteljama svojim, svaki koji hodi u čestitosti svojoj.
3. “No zato pristupite ovamo, vi sinovi vračare, sjeme preljubnice i bludnice!
4. Kome se rugate? Na koga usta razjapljujete i kome jezik plazite? Niste li vi djeca prijestupnička, sjeme obmane,
5. vi koji se raspaljujete za idolima pod svakim zelenim stablom koljući djecu po dolinama i pod pukotinama stijena?
6. Među glatkim potočnim kamenjem je udio tvoj, oni, oni su ždrijeb tvoj; baš si njima izlijevala žrtvu ljevanicu, prinosila si žrtvu jestivu. Zar da se time utješim?
7. Na gori uzdignutoj i visokoj postavila si postelju svoju; baš tamo si uzašla da prineseš žrtvu.
8. I iza vrata i dovratnike spomen si svoj postavila. Jer si se drugima raskrila, a ne meni; i uzašla si, prostrla si postelju svoju i sklopila si savez s njima. Voljela si postelju njihovu na mjestu gdje si je ugledala.
9. I odlazila si kralju s pomastima, i gomilala svoje mirisne pomasti; i slala si glasnike svoje nadaleko, i srozala si se sve do pakla.
10. Izmorila si se veličinom puteva svojih, ipak nisi rekla: ‘Ovdje nema nade!’ Nalaziš život ruci svojoj, stoga nisi požalila.
11. I koga si se bojala i plašila da si lagala i mene se nisi sjetila niti si to k srcu svome uzimala? Nisam li ja šutio, i to od davnine; zar me se nisi bojala?
12. Ja ću objaviti pravednost tvoju i djela tvoja, jer ti to neće koristiti.
13. Kad zavapiš, neka te čete tvoje izbave. Ali će vjetar sve njih odnijeti, ispraznost će ih obuzeti. No onaj tko se u mene pouzda zaposjest će zemlju i baštiniti svetu goru moju.”
14. Tada će reći: “Naspite, naspite, pripremite put, uklonite svaki kamen spoticanja s puta naroda mojega.”
15. Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji nastanjuje vječnost, a ime mu je Sveti: “Prebivam na visokom i svetom mjestu, te i s onim što je skrušena i ponizna duha, da oživim duh poniznih i da oživim srce skrušenih.
16. Jer se neću parničiti zauvijek, niti ću se uvijek gnjeviti; jer bi preda mnom duh klonuo, i duše koje sam ja načinio.
17. Zbog nepravednosti njegove pohlepe ja sam se razgnjevio i udario sam ga; sakrio sam se i razgnjevio, a on je otišao prkosno putevima srca svoga.
18. Vidio sam puteve njegove, i ja ću ga ozdraviti; i vodit ću ga, i pružiti utjehu njemu i onima koji s njim tuguju.
19. Ja stvaram plod usana: “Mir, mir onome koji je daleko i onome koji je blizu”, govori GOSPOD, “i ja ću ga ozdraviti.”
20. A opaki su kao more uznemireno kada se smiriti ne može, čije vode mulj i blato izbacuju.
21. “Nema mira za opake”, govori Bog moj.