Job 10 BKJ
1. Duša je moja iscrpljena od života moga, ispusti ću od sebe jadikovku svoju, u gorčini duše svoje progovorit ću.
2. Reći ću Bogu: ‘Nemoj me osuditi! Pokaži mi zašto se nadmećeš sa mnom.
3. Zar ti je drago da me tlačiš, da djelo ruku svojih prezreš, te da daješ svjetlo savjetima opakih?
4. Zar su ti oči tjelesne? Ili zar vidiš kao što čovjek vidi?
5. Zar su dani tvoji kao dani čovjekovi? Jesu li godine tvoje kao dani ljudski,
6. da si nepravdu moju ispitao i grijeh moj istražio?
7. Znaš da nisam opak, i da nema nikoga koji me iz tvoje ruke može izbaviti.
8. Tvoje su me ruke načinile, i oblikovale me zajedno sa svih strana, a ipak me ti uništavaš!
9. Sjeti se, zaklinjem te, da si me kao glinu načinio; i zar ćeš me u prah ponovo vratiti?
10. Nisi li me kao mlijeko izlio i poput sira me zgrušao?
11. Odjenuo si me kožom i mesom, i kostima i tetivama si me opleo.
12. Dodijelio si mi život i naklonost, i pohod tvoj sačuvao je duh moj.
13. I to si u srcu svome sakrio, i znam da je to kod tebe.
14. Ako li sagriješim, tada me ti obilježiš te me nećeš odriješiti od nepravde moje.
15. Ako sam opak, jao meni, a ako li sam pravedan, ipak ni glavu neću dići. Sit sam sramote, stoga pogledaj moju tjeskobu!
16. Jer se ona povećava. Loviš me kao bijesan lav, i opet na meni pokazuješ da si čudesan.
17. Obnavljaš svjedočanstva svoja protiv mene, i nada mnom povećavaš jarost svoju; smjene i bojne su protiv mene.
18. Zašto si me onda iz utrobe izveo? Da sam li bar duh predao i da me nijedno oko nije vidjelo!
19. Bio bih kao da me ni bilo nije, bio bih iz utrobe u grob odnesen.
20. Nije li malo dana mojih? Prestani onda, pusti me na miru, da se još malo tješim,
21. prije nego odem ondje odakle se neću vratiti, i to u zemlju tame i sjene smrti,
22. zemlju tame, poput tame sâme i sjene smrti u kojoj nema reda, i gdje je svjetlost poput tame.’ ”