Job 14 BKJ
1. Čovjek koga je žena rodila malo dana ima i pun je nevolja.
2. Nikne poput cvijeta i bude posječen, i bježi kao sjena i ne ostaje.
3. A ti, zar i na takvog oči svoje otvaraš i dovodiš me sa sobom na sud?
4. Tko li može čisto izvući iz nečistog? Nitko!
5. Pošto su njegovi dani određeni, kod tebe mu je broj mjeseci njegovih, ti si odredio granice njegove koje ne može prijeći,
6. odvrati se od njega da može počinuti, sve dok kao najamnik ne dovrši svoj dan.
7. Jer ima nade za drvo, kad se posječe, da će ono opet potjerati i da mladice njegove neće stati.
8. Iako mu korijen i ostari u zemlji i panj njegov umre u tlu,
9. no kad okusi vodu, ono će propupati i pustiti grane kao sadnica.
10. Ali čovjek umire, i trune. Da, čovjek predaje duh, i gdje li je on?
11. Kao što vode iz mora nestaju i bujice presušuju i sahnu,
12. tako i čovjek legne, ne ustaje više, sve dok nebesa više neće biti, neće se probuditi, niti se podignuti iz sna svojega.
13. O, kad bi me htio u grobu sakriti, kad bi me zaklonio dok ti gnjev ne prođe, kad bi mi odredio vrijeme da me se sjetiš!
14. Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti? Sve dane svoga određenoga vremena čekat ću, sve dok mi promjena ne dođe.
15. Ti ćeš zvati, a ja ću ti odgovoriti: ti ćeš se zaželiti djela ruku svojih.
16. Jer ti sada brojiš korake moje; zar nećeš paziti na grijeh moj?
17. Moj je prijestup u vreći zapečaćen i nepravdu si moju prišio.
18. I zasigurno se gora ruši i nestane, i stijena se odvaljuje s mjesta svoga,
19. voda kamenje troši, a ti ispireš ono što raste iz praha zemaljskoga i uništavaš nadu čovjekovu.
20. Nadvladao si nad njime zauvijek, i on odlazi; promijenio si mu lice i otposlao ga.
21. Sinovi su mu poštovani, a on to ne zna; i oni su poniženi, ali on to o njima ne shvaća.
22. No tijelo njegovo bit će bolno na njemu, i duša njegova u njemu bit će tužna.”