Job 4 BKJ

1. Tada je Elifaz Temanac progovorio i rekao:

2. “Ako li i probamo razgovarati s tobom, hoćeš li se rastužiti? Ali tko se može suzdržati od besjede?

3. Evo, mnoge si ti poučio, i osnažio si ruke iznemogle;

4. riječju svojom pridizao si one koji su klonuli, i osnaživao si koljena klecava.

5. No sada kad je tebe snašlo, klonuo si, tebe se dotaklo i ti si se smeo.

6. Nije li to tvoj strah, pouzdanje tvoje, nada tvoja i čestitost puteva tvojih?

7. Sjeti se, molim te, je li netko tko je nedužan ikada propao? Ili gdje su pravedni bili zatrti?

8. Baš kako sam ja shvatio: oni koji oru nepravdu i siju opakost, isto to će i požeti.

9. Od daha Božjega oni propadaju, i od daha nosnica njegovih nestali su.

10. Rika lavlja i urlik bijesnog lava i zubi lavića slomljeni su.

11. Stari lav ugiba jer mu ponestaje plijena, a mladunci jake lavice raspršeni su.

12. A jedno je potajno do mene došlo, i uho je moje primilo šapat njezin.

13. U mislima iz noćnih viđenja, kada dubok san na ljude pada,

14. strah i trepet mene su obuzeli, te se dogodilo da su se sve kosti moje potresle.

15. Tada mi je jedan duh preko lica prošao, dlake na tijelu mome su se podigle.

16. Nešto je stajalo, no obličja mu nisam raspoznao, neki lik bio mi je pred očima. Bila je tišina; uto sam čuo glas, koji govori:

17. ‘Zar će smrtnik biti pravedniji od Boga? Zar će čovjek biti čistiji od svoga stvoritelja?

18. Evo, nije se pouzdavao u sluge svoje, i anđele svoje za ludost je okrivio,

19. koliko li manje u one koji borave u kućama glinenim, kojima je temelj u prahu, koji su satrti pred moljcem?

20. Uništavani su od jutra do večeri, propadaju zauvijek tako da za to nitko ne mari.

21. Zar njihova uzvišenost koja je u njima ne prolazi? Umiru, i to bez mudrosti.’