Job 7 BKJ

1. Nije li čovjeku određeno vrijeme na zemlji? I nisu li dani njegovi nalik na dane najamnika?

2. Kao što sluga žarko žudi za hladom, i kao što najamnik čeka plaću za svoj posao,

3. tako su me zapali mjeseci ispraznosti i zamorne noći su mi određene.

4. Kada legnem, kažem: ‘Kada ću ustati i kada li će noć proći?’ I zasitim se prevrtanja do osvita dana.

5. Tijelo mi se zaodjenulo crvima i grumenima zemlje, koža mi je popucala i postala odvratna.

6. Dani su moji brži od čunka i provedeni su bez nade.

7. Spomeni se da je život moj samo vjetar, oči moje više dobro vidjeti neće!

8. Oko onoga koji me gleda više me gledati neće; oči su tvoje na meni, a mene nema.

9. Kao što se oblak rasplinjava i nestaje, tako onaj koji silazi u grob, više ne izlazi.

10. Ne vraća se više domu svome i ne poznaje ga više mjesto njegovo.

11. Stoga ja neću zauzdati usta svoja; govorit ću u patnji duha svoga, u gorčini duše svoje ja ću se jadati.

12. Zar sam ja more ili kit, da si ti stražu postavio nada mnom?

13. Kada kažem: ‘Postelja će me moja utješiti, ležaj će mi olakšati jade’,

14. tada me snovima plašiš i prestravljuješ me viđenjima.

15. Tako da mi duša izabire gušenje te radije smrt nego život.

16. To mi se ogadilo; ne bi živio zasvagda; pusti me, jer su dani moji isprazni!

17. Što je čovjek da ga veličaš? I da srce svoje postavljaš nad njim?

18. Da ga i svakoga jutra pohodiš i svakoga trena da ga isprobavaš?

19. Koliko li dugo nećeš od mene odstupiti, ni pustiti me dok pljuvačku svoju ne progutam?

20. Sagriješio sam; što ću učiniti tebi, štititelju ljudi? Zašto si mene postavio kao znak protiv tebe, tako da sam teret samome sebi?

21. I zašto prijestupa moga ne možeš oprostiti i ukloniti nepravdu moju? Jer ću sada u prahu zaspati, i ti ćeš me ujutro tražiti, ali me više neće biti.”