Job 9 BKJ
1. Nato je Job progovorio i rekao:
2. “Znam da je to sigurno istina: no kako da čovjek bude pravedan pred Bogom?
3. Ako bi se netko nadmetao s njim, odgovoriti mu ne bi mogao ni jednom od tisuću.
4. On je mudar u srcu i snagom moćan; tko se osilio protiv njega i uspio?
5. On gore premješta, a one to ni ne znaju; on ih u srdžbi svojoj preokreće,
6. on potresa zemlju iz mjesta njezina, i stupovi njezini podrhtavaju.
7. On zapovijeda suncu i ono se ne uzdiže; i zvijezde pečati.
8. On sâm nebesa je razapeo i po valovima morskim korača.
9. On je načinio Medvjede i Oriona i Vlašiće i odaje na jugu.
10. On čini silna djela, neistraživa, da, i čudesa koja broja nemaju.
11. Evo, ide pored mene, a ja ga ne vidim; i prolazi, no ja ga ne opažam.
12. Gle, uzima, tko ga može spriječiti? Tko li će mu reći: ‘Što radiš?’
13. Ako li Bog ne bi ustegnuo srdžbu svoju, pod njim se saginju oholi pomoćnici.
14. Kako onda da mu odgovorim, i da ja izaberem riječi da se raspravljam s njim ?
15. Njemu, premda bih i pravedan bio, još mu ne bih odgovorio, nego bih molbe uputio sucu svome.
16. Ako bih ga zazvao i on bi mi odgovorio, još ne bih vjerovao da je on glas moj čuo.
17. Jer me olujom lomi i bez razloga umnožava rane moje.
18. Ne dopušta mi ni da dah svoj uzimam, nego me puni gorčinom.
19. Ako govorim o snazi, evo, on je jak; ako li o prosudbi, tko će mi odrediti vrijeme za zastupanje?
20. Kada bih se opravdavao, moja usta bi me osudila; ako li kažem: ‘Ja sam besprijekoran’, dokazala bi da sam i izopačen.
21. Da sam ja bio besprijekoran, još ne bih dušu svoju upoznao; prezreo bih život svoj.
22. Sve je to jedno, stoga ja kažem: ‘On uništava i besprijekornoga i opakoga.’
23. Kad bič najednom ubija, on se smije iskušenju nedužnih.
24. Zemlja je predana u ruke opakoga, on sucima njezinim lica zastire. Ako li ne, gdje je i tko je on?
25. A dani su moji brži od dostavljača, bježe, ništa dobro ne vide.
26. Prošli su kao lađe brze, kao orao što na plijen žuri.
27. Kažem li: ‘Zaboravit ću jadikovku svoju, ostavit ću potištenost svoju i utješiti se’,
28. bojim se svih muka svojih, znam da me ti ne držiš nedužnim.
29. Ako li sam opak, zašto onda da se uzalud trudim?
30. Kad bih se vodom sniježnicom oprao, i ruke svoje učinio nikad čišćima,
31. opet bi me u jarak zagnjurio, i odjeća moja bi me se gnušala!
32. Jer on nije čovjek kao što sam ja, da mu odgovaram i da na sud idemo zajedno.
33. Ni nema nekakva posrednika među nama da ruke svoje položi na nas obojicu,
34. neka šibu svoju od mene makne, te neka me strah njegov više ne straši!
35. Onda ću govoriti, i neću ga se bojati, no to nije tako sa mnom!