Tužaljke 2 BKJ
1. Kako je Gospodin u svojoj srdžbi oblakom prekrio kćer sionsku i s neba je na zemlju bacio krasotu Izraelovu! I nije se sjetio podnožja nogu svojih u dan srdžbe svoje!
2. Gospodin je progutao sva obitavališta Jakovljeva i nije se sažalio, u gnjevu svome porušio je tvrđave kćeri Judine; sa zemljom ih je sravnio i oskvrnuo je kraljevstvo i knezove njegove.
3. U žestokoj srdžbi svojoj razbio je rog Izraelov, povukao je nazad desnicu svoju pred neprijateljem; i raspalio se protiv Jakova kao plamen ognjeni koji sve unaokolo proždire.
4. Nategao je luk svoj kao neprijatelj, stao je s desnicom svojom kao protivnik, i pogubio sve koji su oku bili mili u šatoru kćeri sionske; izlio je poput ognja bijes svoj.
5. Gospodin je bio kao neprijatelj: progutao je Izrael, progutao je sve dvorove njegove, uništio je utvrde njegove i umnožio kćeri Judinoj žalost i tugu.
6. I nasilno mu je oduzeo šator, kao da je bio od vrta, uništio je mjesto njegovog sastajanja. GOSPOD je učinio da se zaborave svečane svetkovine i Šabati na Sionu; i prezreo je, u jarosti srdžbe svoje, kralja i svećenika.
7. Svoj žrtvenik Gospodin je odbacio, ogadilo mu se Svetište njegovo. U ruke neprijatelja predao je zidine dvorova svojih. Buku su stvarali u Domu GOSPODNJEM, kao u dan svečane svetkovine.
8. GOSPOD je naumio uništiti zidove Sionske kćeri. Razapeo je uže, nije ustegnuo ruku svoju od uništavanja. Stoga je i bedem i zidine zavio u tugu: zajedno su malaksali.
9. Vrata su njihova utonula u zemlju, on je uništio i razbio zapornice njihove; kralj njezin i knezovi njezini su među Poganima, Zakona više nema! Proroci njezini više ne nalaze viđenja od GOSPODA.
10. Starješine kćeri sionske sjede na zemlji i šute, glavu su svoju prašinom posipali, pripasali su se kostrijeću. Djevice jeruzalemske k zemlji su glave svoje ovjesile.
11. Oči su moje oslabile od suza i nutrina je moja ustreptala, jetra mi se na zemlju prosula zbog propasti kćeri naroda mojega, zato što djeca i dojenčad padaju u nesvijest na ulicama grada.
12. Govore majkama svojim: “Gdje su žito i vino?”, dok u nesvijest padaju kao ranjeni na ulicama grada, dok im se duša razlijeva u krilu majke njihove.
13. Čime da ti posvjedočim? Sa čime da te usporedim, kćeri jeruzalemska? S kime da te izjednačim da te mogu utješiti, djevice, kćeri sionska? Jer je poput mora velik slom tvoj. Tko te može ozdraviti?
14. Proroci tvoji imali su za tebe isprazna i bezumna viđenja, i nisu razotkrili nepravdu tvoju da te odvrate od sužanjstva, nego su za tebe imali viđenja lažnih bremena i razloga za progonstvo.
15. Nad tobom plješću rukama svojim svi koji prolaze, zvižde i mašu glavom svojom na kćer jeruzalemsku govoreći: “Je li to grad kojega ljudi zovu, Savršenstvo ljepote, Radost svoj zemlji?”
16. Svi neprijatelji tvoji otvaraju usta svoja protiv tebe, zvižde i škrguću zubima. Govore: “Progutali smo je! Zaista, to je dan koji smo čekali. Dočekali smo, vidjeli smo ga!”
17. GOSPOD je izvršio ono što je naumio, ispunio je riječ svoju koju je zapovjedio u davnim danima: porušio je i nije se sažalio. I učinio je da se neprijatelj tvoj raduje nad tobom, uzdigao je rog protivnika tvojih.
18. Srce je njihovo zavapilo Gospodinu: “Zide kćeri sionske, neka suze teku poput rijeke, danju i noću. Ne daj sebi počinka, neka se zjenica oka tvoga ne smiri.
19. Ustani, zaurlaj u noći, na početku svake straže poput vode izlij srce svoje pred licem Gospodinovim, prema njemu pogni ruke svoje za život svoje male djece što obamiru od gladi na uglu svake ulice.
20. Pogledaj, GOSPODE, i promotri kome si to učinio. Zar da žene jedu porod svoj i djecu koja su pedalj velika? Zar da svećenik i prorok budu pogubljeni u Svetištu Gospodinovom?
21. Mlado i staro leži na zemlji po ulicama; moje djevice i moji mladići od mača su pali. Ti si ih pogubio u dan srdžbe svoje, ti si ubio i nisi se sažalio.
22. Ti si sazvao, kao na dan svečani, užase moje iz okolice, tako da u dan srdžbe GOSPODNJE nitko nije umaknuo i nitko nije preostao. One koje sam povijala i podigla, neprijatelj moj je istrijebio.