Tužaljke 4 BKJ
1. Kako li je zlato potamnjelo! Kako li se najčišće zlato promijenilo! Kamenje svetišta prosulo se na uglovima svih ulica.
2. Dragocjeni sinovi sionski, usporedivi sa čistim zlatom, kako li ih se sada cijeni kao vrčeve zemaljske, djelo ruku lončarevih!
3. Čak i nemani morske pružaju prsa, mladunčad svoju doje. Kći naroda moga postala je okrutna kao nojevi u pustinji.
4. Jezik dojenčeta za nepce se lijepi od žeđi. Mala djeca kruh traže, a nikog nema da im ga razlomi.
5. Oni što su se hranili delicijama opustošeni su na ulicama; oni što su bili odgajani u grimiznom predivu prigrlili su gnojišta.
6. Jer kazna za nepravdu kćeri naroda moga veća je od kazne za grijeh Sodome, koja je kao u trenutku bila oborena i ničije ruke na njoj nisu ostale.
7. Nazireji njeni bili su čišći od snijega, bjelji od mlijeka, tijela su im bila rumenija od rubina, ulaštenost im je bila kao kod safira.
8. Lice im je sada crnje od ugljena, ne prepoznaju se više na ulicama. Koža im se za kosti lijepi, suha je, postala je nalik štapu.
9. Onima koji su mačem pobijeni bolje je nego onima koji su glađu pobijeni; jer ovi padaju, pogođeni zbog nestašice plodova poljskih.
10. Ruke sažaljivih žena kuhale su svoju vlastitu djecu, ona su im bila hrana na propast kćeri naroda mojega.
11. GOSPOD je dovršio svoj bijes, izlio je žestoku srdžbu svoju i na Sionu raspirio oganj što proždire temelje njegove.
12. Kraljevi zemaljski i svi stanovnici svijeta nisu htjeli vjerovati da će protivnik i neprijatelj ući na vrata jeruzalemska;
13. zbog grijeha proroka i nepravde svećenika njegovih koji su usred njega prolijevali krv pravedničku!
14. Lutali su ulicama kao slijepci, sebe su krvlju okaljali, tako da se nitko nije mogao dotaknuti odjeće njihove.
15. Vikali su im: “Odstupite, nečisti! Odstupite! Odstupite, ne dotičite se!” Kad su pobjegli i počeli lutati, oni među poganima su rekli: “Takvi više ne smiju ondje boraviti!”
16. Srdžba GOSPODNJA razdijelila ih je, on se na njih više neće obazirati. Ne poštuju više osobe svećeničke, nisu naklonjeni starješinama.
17. A nama su oči naše već oslabile zbog uzaludnog očekivanja pomoći naše; u promatranju svome očekivali smo narod koji nas ne bi mogao spasiti.
18. Love nam korake da ne možemo hodati po ulicama svojim. Blizu nam je kraj, navršili su nam se dani, jer je kraj naš došao.
19. Progonitelji naši brži su od orlova nebeskih; proganjali su nas po gorama, vrebali su na nas u pustinji.
20. Dah nosnica naših, pomazanik GOSPODNJI, bio je uhvaćen u jamama njihovim; za koga smo govorili: “U sjeni njegovoj živjet ćemo među poganima.”
21. Raduj se i veseli se, kćeri edomska, ti koja živiš u zemlji Uzu: i do tebe će doći čaša, opit ćeš se i razgoliti.
22. Kazna za nepravdu tvoju je dovršena, kćeri sionska, on te više neće u sužanjstvo voditi. Pohodit će nepravdu tvoju, kćeri edomska, razotkrit će grijehe tvoje.