Brojevi 14 BKJ

1. Tada je sva zajednica podigla glas svoj i zavapila. I te noći narod je plakao.

2. I svi su sinovi Izraelovi mrmljali protiv Mojsija i protiv Arona. I sva im je zajednica govorila: “Daj Bože da smo pomrli u zemlji egipatskoj! Ili daj Bože da smo pomrli u ovoj pustinji!

3. Zašto nas GOSPOD dovodi u tu zemlju, da padnemo od mača, tako da žene naše i djeca naša postanu plijen? Zar nam ne bi bilo bolje da se vratimo u Egipat?”

4. I jedan je drugome govorio: “Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat!”

5. Tada su Mojsije i Aron pali na lica svoja pred svim skupom zajednice sinova Izraelovih.

6. A Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, koji su bili među onima što su istraživali zemlju, razderali su svoju odjeću.

7. Zatim su rekli svoj zajednici sinova Izraelovih govoreći: “Zemlja kroz koju smo prošli da je istražimo, izvanredno je dobra zemlja.

8. Ako mi GOSPODU omilimo, tada će nas on dovesti u tu zemlju i dati nam je. Tu zemlju u kojoj teče med i mlijeko.

9. Samo se nemojte buniti protiv GOSPODA niti se ne bojte naroda te zemlje: jer oni su zalogaj kruha za nas. Zaštita njihova ih je napustila, a s nama je GOSPOD! Ne bojte ih se!”

10. Ali je sva zajednica zatražila da ih se kamenuje. Tada se pojavila slava GOSPODNJA u Šatoru sastanka pred svim sinovima Izraelovim.

11. Tada je GOSPOD rekao Mojsiju: “Dokle će me taj narod izazivati? I koliko će već trebati da mi vjeruju zbog svih znakova koje sam pokazao među njima?

12. Udarit ću ih kugom i razbaštiniti ih, a od tebe ću učiniti narod veći i moćniji od njih.”

13. Nato je Mojsije rekao GOSPODU: “Tada će Egipćani čuti to, (jer si ti svojom moći, izveo ovaj narod između njih).

14. I oni će to reći stanovnicima one zemlje. Jer su već čuli da si ti GOSPOD usred ovog naroda, da si ti GOSPOD koji se očituje licem u lice, i da tvoj oblak stoji nad njima i da ti ideš pred njima; danju u stupu od oblaka, a noću u stupu od ognja.

15. A ako sada pobiješ sav ovaj narod kao jednoga čovjeka, tada će narodi koji su čuli glas o tebi reći, govoreći:

16. ‘Zato što GOSPOD nije bio u stanju dovesti ovaj narod u zemlju za koju im se zakleo, stoga ih je pogubio u pustinji.’

17. I sada, zaklinjem te, neka snaga moga Gospoda bude velika, kako si rekao govoreći:

18. ‘GOSPOD je strpljiv i velik milosrđem; oprašta nepravdu i prijestup, ali krivca nipošto ne razrješuje, koji pohodi nepravdu očeva na djeci do trećeg i četvrtog naraštaja.’

19. Oprosti, zaklinjem te, nepravdu ovome narodu prema veličini svoga milosrđa, kao što si oprostio ovome narodu, od Egipta sve do sada.”

20. Tada je GOSPOD rekao: “Opraštam po riječi tvojoj.

21. Ali doista, tako ja bio živ, sva će se zemlja napuniti slave GOSPODNJE,

22. zbog svih tih ljudi koji su vidjeli slavu moju i čudesa moja koja sam učinio u Egiptu i u pustinji, pa su me ipak dosad iskušavali deset puta i nisu poslušali glas moj.

23. Zasigurno oni neće vidjeti zemlju za koju sam se zakleo njihovim očevima; niti je neće vidjeti nitko od onih koji su me izazivali.

24. No slugu svoga Kaleba, zato što je s njim drugi duh i što me je u potpunosti slijedio, njega ću ja dovesti u zemlju u koju je išao i njegovo će je sjeme zaposjesti!

25. (A Amalečani i Kanaanci prebivaju u dolini.) Sutra se vratite i krenite u pustinju put Crvenog mora.”

26. Zatim je rekao GOSPOD Mojsiju i Aronu govoreći:

27. “Dokle ću podnositi tu zlu zajednicu koja mrmlja protiv mene? Čuo sam mrmljanja sinova Izraelovih kojim oni mrmljaju protiv mene.

28. Reci im: ‘Tako ja bio živ, govori GOSPOD, kako ste u moje uši govorili, tako ću vam i učiniti.

29. U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tijela: i svi vi koji ste pobrojani prema svim vašim popisima od dvadeset godina starosti pa naviše, koji ste mrmljali protiv mene.

30. Bez sumnje vi nećete ući u zemlju za koju sam se zakleo da vas u njoj nastanim, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova.

31. A vaše malene, za koje kažete da bi postali plijen, njih ću uvesti da upoznaju zemlju koju ste vi prezreli.

32. Ali što se tiče vas, neka vaša mrtva tijela popadaju u ovoj pustinji!

33. I vaši sinovi neka lutaju pustinjom četrdeset godina, neka nose vaše bludništvo dok vam se ne istroše mrtva tijela u pustinji.

34. Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju, baš dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu, snosit ćete svoju nepravdu, baš četrdeset godina. I znat ćete što znači prekršiti moje obećanje.

35. Ja, GOSPOD, sam rekao: zasigurno ću tako postupiti s ovom zlom zajednicom koja se okupila protiv mene. U ovoj pustinji neka budu zatrti i tu neka izginu.”

36. A oni ljudi koje je Mojsije poslao da istraže zemlju, koji su se vratili i koji su učinili da sva zajednica mrmlja protiv njega donoseći lažne glasine o zemlji;

37. baš ti ljudi koji su donijeli loš izvještaj o zemlju, umrli su od pošasti pred GOSPODOM.

38. Ali Jošua, sin Nunov i Kaleb, sin Jefuneov, koji su bili od onih ljudi koji su išli istražiti zemlju, ostali su živjeti.

39. Onda je Mojsije prenio te riječi svim sinovima Izraelovima i narod se jako rastužio.

40. I ustali su rano ujutro te se počeli uspinjati na vrh gore govoreći. “Evo nas ovdje, i uzlazimo na mjesto koje je GOSPOD obećao, jer smo sagriješili.”

41. Nato je Mojsije rekao: “Zašto vi sada prestupate zapovijed GOSPODNJU? Ali u tome nećete uspjeti.

42. Ne penjite se, jer GOSPOD nije među vama; da ne budete udareni pred svojim neprijateljima.

43. Jer su ondje pred vama Amalečani i Kanaanci te ćete pasti od mača zato što ste se okrenuli od GOSPODA i stoga GOSPOD neće biti s vama.”

44. Ali su se oni drznuli uzaći na vrh brda, iako ni Kovčeg saveza GOSPODNJEG, ni Mojsije, nisu odlazili iz tabora.

45. Tada su se spustili Amalečani i Kanaanci koji prebivaju na onome brdu te ih udarili i rastjerali ih sve do Horme.